Motivacija me (ne)pokreće

Početak je najbolje započeti predstavljanjem. Moje ime je Paola Borović, atletičarka sam, reprezentativka te  višestruka prvakinja i rekorderka hrvatske u troskoku i skoku u dalj. Također, diplomirala sam na  Ekonomskom fakultetu u Zagrebu gdje sam i nastavila svoje obrazovanje te se trenutno nalazim na trećoj  godini doktorskog studija ekonomije.  

Kao dijete nisam pokazivala interes prema sportu, za razliku od sestre koja je oduvijek znala da želi biti  košarkašica, ja nisam znala razliku između gimnastike i atletike. Međutim, priča nije ostala na tome. Nakon  višemjesečnog nagovaranja profesora tjelesne kulture odlučila sam upisati svoj prvi sport, atletiku. Nije to  bila ljubav na prvi ni na drugi pogled, to je bila ljubav koja se izgradila s godinama, ljubav koja je atletiku  napravila sastavnim dijelom mog odrastanja pa i života. Zauvijek ću biti zahvalna profesoru koji je  prepoznao moj talent te bio ustrajan u namjeri da se upišem na atletiku, on je tada znao, a sad znam i ja.

Sport me izgradio kao osobu, odgojio, usrećio, pružio brojne lijepe, ali i tužne trenutke. Mislim da bi se  svako dijete trebalo baviti sportom, ne zbog rezultata već zbog svega onog lijepog koje sport nosi. Škola ti  daje obrazovanje, ali iskustvo koje ti pruži sport jednako je važno. Moji kolege iz škole pa čak i s fakulteta  često su znali imati strah od ispita, javnog odgovaranja ili prezentiranja. Meni s druge strane te stvari bile su manje strašne, kada skačete pred punim tribinama ili trenirate cijelu godinu za najvažnije natjecanje u  sezoni, tada vam jedan ispit koji možete ispraviti ako padnete ne djeluje strašno. Za novo važno natjecanje  morate čekati opet godinu dana, ponekad i više, a i tko zna kako će se vaša sportska karijera razvijati do  tada. 

Sport mi je uvijek bio važan, ali koliko god su moji sportski uspjesi bili sve veći nikad nisam zanemarivala i  važnost obrazovanja. U školi sam bila prava štreberica. Kako na stazi tako i u učionici, htjela sam imati  najbolje ocjene, ne zato jer sam htjela biti bolja od drugih već zato što sam znala da ja to mogu, vjerovala  sam u to. Nije bilo lagano uskladiti školske i sportske obveze i ponekad sam znala imati problem s  motivacijom. Motivacija bi trebala biti ono što nas pokreće, ali je li ona uistinu ta koja nas gura? 

Dok sam bila mlađa često sam jurila rezultate i ocjene, nisam shvaćala važnost trenutka i procesa. Postajati  je važnije nego biti. Kada ste okrenuti samo konačnom ishodu on često ne donese ono očekivano  zadovoljstvo, jednostavno samo osjetite olakšanje jer ste to napokon obavili. Tada je lako početi vjerovati da  ako pobijedite bit ćete netko, ako izgubite bit ćete nitko. Poraz vas ne definira, poraz je samo problem s  kojim se treba suočiti, koji treba riješiti iz kojeg treba naučiti. Iz tog razloga važno je shvatiti važnost  procesa. Pri tom ne mislim da konačni ciljevi nisu važni, jesu, oni nas vode, ali ako smo samo fokusirani na  njih cijeli put koji nas vodi do njih bit će nam puno teži. Put do vrha duže traje nego vrijeme provedeno na  vrhu, zar nam onda taj put ne bi trebao biti jednako važan kao i vrh?

Važno je imati visoke ciljeve, ali još važnije je imati puno malih ciljeva koji nas vode. Motivacija je također  jako bitna, ali ona nije stalna. Ne znam ni jednu osobu koja ni jednom nije na svom putu ostala bez  motivacije. Umor, razočarenja, neuspjeh, zasićenje, sve to djeluje na motivaciju. Ponekad smo motivirani,  ostvarili bi sve i za nas ne postoje prepreke, ponekad nemamo volje ustati iz kreveta. Zato se ne bi trebali  oslanjati samo na motivaciju niti vjerovati ako je danas nemamo da to znači da mi nemamo dovoljno jaku  želju ostvariti svoje ciljeve. Ono što je puno važnije od motivacije je konzistentnost. Važno se pojaviti. 

Imala sam puno treninga na koje sam došla i nisam imala snage zagrijati se, bila sam umorna, noge su mi  bile teške i nisam imala volje ni za što. Jednostavno samo sam htjela otići, ali nisam. Ostala sam, zagrijala se  duže nego inače i sama sebi govorila ''samo odradi to'', na kraju bi napravila super trening i bila sretna jer  sam došla, jer sam se pojavila, jer sam odradila. To su neke od situacija gdje nisam imala motivacije, ali sam ostala konzistentna. 

Mislim da u sportu, ali i u svemu čime se bavimo treba imati puno malih ciljeva koje će nam pružiti male  pobjede. Ostvarivanjem malih ciljeva imat ćete dodatan osjećaj zadovoljstva da ste na dobrom putu i uživat  ćete više, a to je iznimno važno. To će vam omogućiti dodatnu motivaciju pri ostvarivanju onih velikih  ciljeva za koje se vrijedi boriti koliko god ponekad izgledali nedostižno. U konačnici sve se svodi na to  hoćete li jednog dana pogledati unatrag i reći ''mogao sam biti'' ili ćete reći ''dao sam sve za stvari koje sam  cijenio i u koje sam vjerovao''. Na vama je, uvijek je na vama, vi ste ti koji možete napraviti razliku, ali  samo ako u to vjerujete!  

Paola Borović, Top4Running ambasadorica